TEST – Ford Edge Sport 2.0 TDCi (210) Powershift AWD

nov 19, 2018 Almir Grebović Ford, Test 0

---

AMERIKANAC KOJI JE NEDAVNO PREBJEGAO U EVROPU I KOJI PLIJENI I POJAVOM I OPREMOM

Edge kojeg smo vozili i koji je dostupan na našem tržištu, barem kada je u pitanju oprema, ocjenjujemo popularnom uzrečicom “top of the top”. Titanijum se serijski zaključuje sa čak 87 stavki, a dodatno tome Sport sa 10 stavki. Naš Edge također je imao još i 7 stavki koje su iziskivale doplatu. Ipak redom…

Pratite nas i podijelite vijest:

[DISPLAY_ULTIMATE_SOCIAL_ICONS]

Edge je jedan od rijetkih Fordova koji praktično nema historiju. Nije zapravo potpuno jasna pozicija na evropskom tržištu niti to kome je najveća konkurencija, ali je SUV koji je za broj veći od puno poznatije Kuge. Nije zapravo ni prevelik. Nije američki nego onako… evropski i to srednje veličine. Sa Amerikom imaju veze neki drugi, puno veći, puno markatniji i puno “slabiji”.

Edge je pojava na cesti kakvu danas možete rijetko sresti. Masivan među ostalom evropskom “sićom” odskočiće i visinom i dužinom, pa će barem u tom aspektu stati rame uz rame sa “njemačkim premijumima” sličnih gabarita. Iako bi ga neki svrstali baš u tu konkurencijsku kategoriju, Edge je istinski konkurent nekim drugim, prvenstveno opremom snagom i cijenom.

Deset godina je trajalo “premišljanje” Alana Mulallyja, predsjednika uprave Forda, da li da u najvećoj krizi po autoindustriju, Edgea malo prebaci i na vanamerički teren. Ford je jedva preživio i bio jedini američki proizvođač automobila koji se bez i jednog dolara pomoći američke vlade potpuno izvukao iz krize s kraja devedesetih. Prodali su Volva, Astona, Jaguara, otpustili nekoliko hiljada radnika, a Mullaly se odrekao svojih 18 miliona dolara godišnje plate. Cijelo poslovanje trebalo je dovesi na rentabilan nivo u vremenu kada je prodaja pala za pola, a socijalni mir u SAD trebalo održati na kakvom-takvom nivou. Nekoliko hiljada otpuštenih radnika, volonterski rad Mulallyja, kresanje dva cilindra u većini modela i uvođenje omraženog turbopunjača u američke automobile, ipak je podiglo Ford iz kriznog pepela i svim novim tehničkim postignućima Edgea baš nakon eksperimenata u Americi dovelo u Evropu.

Edge je u SAD ipak bio pravi pogodak. Projektovan prije recesije kao SUV srednje veličine, nekim čudnim proviđenjem zamišljen je kao nekonvencionalni američki auto, budući da su mu namijenjeni štedljiviji motori, a proizvodnja se naslanjala prve globalne poglede Forda na unifikaciju proizvodnje na planeti. U njega je ugrađivan redni četverocilindarski dvolitarski EcoBoost motor što je radikalno utjecalo na potrošnju goriva, naravno gledano iz američkog ugla, pa je bio svojevrsni rodonačelnik štedljivosti jednog SUV-a u SAD.

Kao takav je samo na tržištu SAD u prvoj “turi” prodat u 330.000 primjeraka što je za automobil bez prethodnog pedigrea sasvim solidno. Naravno, računajmo i na to da je njegov “cvijet mladosti” poharala kriza u kojoj je prodaja u SAD pala za pola.

Prva (američka) generacija, koja je bila pokušaj maksimalno aerodinamičnog SUV-a svana, bila je blago rečeno čudna i nije se uklapala ni u američki, ni u evropski, ni u azijski pravac. Iznutra je, za razliku od oblika lima, bio sasvim drugačiji – pedantno, geometrijski složen, sa materijalima koje stilisti koriste za gradnju koncepata, imao je samo jedan cilj – privući srednju socijalnu klijentelu nešto slobodnijih pogleda na automobilske novitete, a za to mu je trebalo još i više – imidž prije svega.

Onda je, 2016. godine, došao u Evropu i to u svojoj drugoj generaciji.

Puno više evropski, rekli bismo, manje američki, ali pomalo i azijski, na cesti je nešto što na prvi pogled može zbuniti. U okvirima evropske ponude, definitivno je intrigantna pojava koja će bez razlike privući poglede svih strukutktura – i socijalnih i spolnih. Na njemu nema ništa diskretno – sve je masivno, pa čak i najmanja svjetla. Karakteru robustnosti ipak najviše doprinosi ovakva prednja maska (koja je sastavni dio opreme Titanijum) 20-inčni točkovi i pogled sa strane koji otkriva puno više lima u odnosu na zastakljene površine.

Koliko prednji kraj priča priču za sebe, stražnji kraj to čini još i više. Najupečatljiviji su obrubljeni otvori za ispušne cijevi, ali u mraku stražnje poziciono svjetlo dovoljno govori za sebe – praktično, neprekinuta tanka, crvena, svjetlosna linija uokviruje stražnje svjetlosne elemente i spaja se na centralnom mjestu Fordovog znaka na prtljažniku. Originalno, nema šta.

Još je zanimljivija silueta koja je definitivno kupeovska, što ovaj auto u jednom trenutku postavlja u posebno društvo.

No, bez obzira na sve, na svu “masivnost”, Edge nije predug – “samo” 481 centimetar, ali ogromnim elementima na karoseriji stvara iluziju da je puno veći. Ok, zbog toga ga je čak i lakše parkirati i to bez asistencije stražnje kamere.

I ova generacija je unutra sva “pod konac”. Na prvi pogled nema ništa specifično što toliko odudara od ostalih, mada podugačak spisak opreme čini svoje i svaki raspoloživi kvadratni centimetar pretvara ili u neku komandu, ili u displej, ili u izvor napona.

Ali primarna je svakako udobnost i prostor koji zaslužuje svaku pohvalu. Bez obzira na to o kolikim se osobama radi, i bez obzira na masivnost kompletnog interijera, niko se neće sudarati i niko glavom neće dodirivati plafonske elemente. Sjedišta koja su izrađena u kombinaciji dviju koža, gotovo doslovno umotavaju putnika, a pored svega imaju i funkcije i grijanja i hlađenja. Naravno, električno podešavanje oba sjedišta u ovakvim paketima opreme praktično spada u segment “podrazumijeva se”. Komfor podrazumijeva i dosta upotrebljivih i velikih pretinaca, odnosno površina na koje je moguće odložiti, mobitele, olovke, novčanike i sve ono bez čega se danas ne može. Također, jedan veliki pretinac nalazi se na vrhu konzole, tačno ispod vjetrobrana. Izvori napona od 12 volti nalaze se raspoređeni na nekoliko pozicija, pa i u prtljažniku, ali Edge dolazi i sa jednom “utičnicom” naizmjeničnog napona 220 volti.

Zanimljivo je i to što je poklopac prtljažnika moguće otvoriti na čak 4 načina – konvencionalno pritiskom na dugme na ručki na vratima, pritiskom na dugme na konzoli iza upravljača, pritiskom na dugme na daljinskom ključu i provlačenjem stopala ispod stražnjeg odbojnika. A kad se već prtljažnik elegantno otvori pomoću motora, onda pritiskom na dugmeta u prtljažniku možete spustiti i naslone stražnjih sjedišta.

Budući da je je ovo samo dio luksuzne opreme u svim nabrojanim paketima, Edge ima i sve dostupne elektromehaničke sisteme sigurnosti posljednje generacije. Doslovno će razmaziti, ali nekad i isprepadati raznoraznim upozornjima koji kontrolišu udaljenost do vozila ispred, napuštanje kolovozne trake, prekoračenje brzine… U slučaju onog najgoreg i u slučaju da su putnici straga povezani sigurnosnim pojasima, proći će još bolje, jer se i oni prilikom kolizije napuhuju poput zračnih jastuka.

Sretnici će ujutro, u danima kakvi nadolaze, imati tu sreću, jer Edge sam “odleđuje” i prednji vjetrobran, pa će umjesto mučnog struganja na jutarnjim mrazevima, električni grijači unutar stakla to uraditi puno elegantnije.

Grdosija na točkovima, a pogotovo sa američkim genima, iziskivala je i snažan motor. Govorimo li o evropskim specifikacijama, takvim autima najbolje pristaje snažni dizel, mada i sami znate kakvi inkvizitorski trendovi vladaju kada su u pitanju dizeli. Evropski Edge, istina, ima i dva motora V6, ali mu definitivno puno bolje pristaje manji dizelski motor kamionskog obrtnog momenta. Zbog toga je takav i poželjniji kakav je bio i u našem slučaju – 2.0 TDCi sa 210 KS i sa 450 Nm. Definitivno je dobitna kombinacija budući da je Edge prazan težak gotovo dvije tone, a gorivo je sve skuplje. Da ne bude zabune, niko nije u stanju sa ovim autom trošiti pet litara čak ni po ravnoj cesti umjerenom vožnjom, ali će sa 69 litara goriva u rezervoaru ipak stići daleko.

Ovo je ogroman i težak automobil sa relativno malim motorom koji iz sebe ispušta vanredno veliku snagu. Nije rekorder po snazi u klasi, ali je pri vrhu. Ima dva turbopunjača, za dva radna režima, pa na 2.000 obrtaja ima 450 Nm obrtnog momenta kojeg stameno drži sve do 3.250 obr/min, to je ključno za eksplozivnija ubrzanja. Edge nije sportista, ali u nekim segmentima graniči sa automobilima sportskih performansi. Do 100 km/h ubrzaće za 9,4 sekunde, što je u ovako masivnom automobilu sasvim drugačiji osjećaj. Važnije je to što je u stanju od 60 do 100 km/h, u uobičajenom režimu rada mjenjača, doći za 6,11 sekundi, a u režimu “sport” i za 5,81 sekundu. Analogno tome, od 80 do 120 km/h stiže za oko 7,41 sekundi, odnosno za 7,06 sekundi. To su odlični, pa pomalo i sportski rezultati. Naravno, brza automatska transmisija je i ovje jedna od karika u lancu koja doprinosti udobnoj vožnji. Uz pogon na sva četiri točka, sve je vrlo dobro uigrano i sa sportskim ovjesom koji je sastavni dio paketa “Sport”, što ovako teškom automobilu ostavlja dovoljno rezerve pri “izvlačenju” iz oštrih zavoja, ukoliko se pretjera. Nema toliko naginjanja, pa će čak i unutrašnji točkovi imati vanredan “grip”, što je ključno za punu funkciju ESP-a. Spomenimo i tih famoznih 25 nevidljivih senzora koji non-stop prate sve što se okreće i koji dalje u CPU šalju ključne podatke za pravilan trenutni “setting”.

Forda Edgea sa evropskom specifikacijom ipak bismo mogli smjestiti u sami vrh kvalitativne ponude luksuznih srednjih SUV-ova na našem tržištu. Iako se iskazana cijena odnosi na model koji ima najbogatije pakete opreme, a još uz to i sedam doplativih stavki, Edge je SUV koji se sa ovakvim motorom i sa snagom od 180 KS, u paketu opreme Titanium, može kupiti i za 95.000 KM.

Pratite nas i podijelite vijest:

[DISPLAY_ULTIMATE_SOCIAL_ICONS]

Odlična završna obrada, oprema, pojava na cesti koja nedvosmisleno sugeriše na temperament i status vozača, i dinamička svojstva, glavni su atributi kojima se Ford sa američkim genima može pohvaliti pred evropskim kupcima. Kupovaće ga oni kojima ni 120.000 KM nije mnogo i koji o hibridima i električnim automobilima još dugo neće razmišljati.

---

• 2.0 TDCi, Edge, Ford, Ford Edge, SUV, TDCi, Test