TEST – Hyundai i10 1.2 MPI 5M/T

Oct 16, 2020 Almir Grebović Hyundai, Test 0

---

POTPUNA ZRELOST

Dok drugi polako konzerviraju proizvodnju automobila kraćih od 3,8 metara, neki su nepopravljivi. Tako Hyundai još od 2008. godine baštini ideju nazvanu i10 koja je trebala biti osnov male, jeftine i brze vožnje kroz već pretijesne gradske ulice. Zamišljen je kao “drugi auto u kući” ili kao automobil za početnike, koji bi kroz godinu, dvije ili tri trebao biti perfektna odskočna daska za nešto veće i ozbiljnije. Evropa ga je prihvatila kao evropski auto, jer je i projektovan i građen u tom duhu. U dvije generacije prodato ih je gotovo milion, što je za ovu klasu izvrsno! Također, poznato je da proizvođači najmanje zarađuju na ovakvim automobilima. Ipak, milion je milion, ma kakav on izgledao. No, stigli su i neki novi propisi koji su silom prilika indirektno počeli gušiti automobile iz ove klase. Propisi su nalagali obaveznu ugradnju sve većeg broja sigurnosnih sistema, bez obzira na veličinu i namjenu automobila, što je nužno podizalo cijenu krajnjeg proizvoda. Danas, i praktično, automobilska industrija u bliskoj budućnosti ne vidi automobile kraće od 3,8 metara, ali uvijek postoje svijetli primjeri. Hyundai (barem za sada), nema namjeru odustati od automobila ove klase. Tako je nedavno i došla treća generacija – nikad bolja, i nikad opremljenija.

Govorimo li o izgledu, nije teško zaključiti da se radi o najradikalnijim potezima do sada. Meke i jednostavne linije s modela prve dvije generacije, zamijenile su oštre linije i agresivni oblici na trećoj generaciji. Naravno da je ovo pokušaj Hyundaija da se koliko-toliko produži život najmanjem automobilu u ponudi. Tako je treća generacija njihovog najmanjeg automobila došla poput automobila s kojim proizvođač ima najozbiljnije namjere. Upravo zbog toga je i novi i10 i zanimljiv. Pored potpuno novih oblika, dokaz je i oprema, i to i ona koja je vidljiva, ali i ona koja je “nevidljiva”. Na testnom primjerku bila je fascinantna plava boja, prednja maska je kao sa najluksuznijih Genesisa, a jarka neobična dnevna LED svjetla krajnje su autentična i za klasu i za sve konvencionalne automobile koje danas vidimo na cesti. Dakle, dobro izgleda, ali je tačka na “i” stavljena 16-inčnim točkovima, koji malom automobilu daju izuzetan sportski izgled. U tom duhu je i vizuelni sklop svjetala za maglu, koja su na samim krajevima i vidno povučena unatrag, čime prednji trodimenzianlni “gril” došao do punog izražaja. Straga je puno jednostavnije i prilično uredno, a dominantna su svjetla i krovni spojler u obliku nadstrešnice.

Sa strana su na mali prostor smještena po dvoja vrata i to ne baš tako mala. Konstruktori su dali sve od sebe, pa su osigurali relativno lak ulazak i na stražnja sjedišta. Zbog toga su stražnji blatobrani prilično ravnopravno podijeljeni na tri dijela.

I unutra je novi i10 prilično zreo, ali moramo reći da se ipak radi i o najnaprednijem paketu opreme i o dodatnoj opremi koja zapravo čini esenciju ovog malog automobila.

Kvalitet materijala u unutrašnjosti proporcionalan je veličini, klasi i cijeni. Plastika je relativno tvrda i snažna, ali su elementi uklopljeni do perfekcije – podjednaki zazori na svim stranama, a nema klimanja ni dodatnih “cvrčaka”, čak ni pri vožnji po najgrubljem asfaltu. S druge strane, dijelovi koji su najčešće u dodiru s rukama presvučeni su kožom. S obzirom na to da se radi o najmanjem automobilu, veoma je važno i to da su konstruktori iskoristili svaku pogodnu površinu (ili dubinu) da u nju ugrade mjesto za sitnice. Ispred suvozača je velika zatvorena kaseta i prilično veliki horizontalni pretinac, a u svim vratima je dovoljno prostora za boce ili za krupnije stvari. Ispod konzole je također slobodno mjesto za sitnice, ali se u osnovi radi o mjestu za bežično punjenje baterije za mobitel. Iako je ovo najširi i10 do sada (159,5 cm, 166 cm, 168 cm), konstruktorima je bilo važnije napraviti sjedišta dovoljno široka, pa je zbog toga izostao veliki zatvoreni “boks” između sjedišta. Napravljen je kompromis – na vozačkom sjedištu je sklopivi naslon za ruku, a oko poluge ručne kočnice velika površina pametno izdijeljena na korisne pretince.

Četiri su glavna otvora za ventilaciju, od kojih su bočni okrugli i oblika turbine, i unutrašnjosti daju malo sportskog izgleda. Raskošan upravljač s cijelom hrpom tastera za upravljanje raznim komandama i vrlo jednostavna i kontrastna tabla s instrumentima daće u vožnji vrlo lijep osjećaj. Podatke sa vrlo izdašnog putnog kompjutera možete pratiti u sredini između dva okrugla instrumenta i to možete podesiti po želji. Hyundai i10 tek u drugom paketu opreme (Urban) stiže s 8-inčnim centralnim displejem, a takav je i u najbogatijem (Style). Zajedno s njim stiže i video sistem za vožnju unatrag s automatskom projekcijom pomoćnih linija za parkiranje. No, pored toga, ovaj i10 bio je opremljen i senzorima za parkiranje, pa je praktično i nemoguće nenapraviti savršen ulazak i u najtješnje mjesto. Ispred ručice manuelnog mjenjača čekalo nas je i dodatno iznenađenje – prekidači za grijanje sjedišta (u tri jačine) i grijanje upravljača! Ima li ovo i jedan mali auto?!

Oblik sjedišta i dezen presvlaka su vrlo zanimljivi, a neobično je to što su sjedišta relativno široka, mada pomalo ravna.

Idemo nazad…

Skromno je, s obzirom na to da se radi o automobilu dužine 367 centimetara i međuosovinskog rastojanja od 242,5 centimetara. Malo je, ipak, više nego kod prethodnog modela, a udobnije bi mogla sjediti djeca. Uz malo strpljenja u vožnji mogu i odrasli, ali će tri putnika sjediti uz puno manje komfora. Iza njih je prtljažnik također skromnog kapaciteta, mada su 252 litra najviše što automobil može ponuditi u ovoj klasi. Testni i10 je također imao i uklonjivu površinu koja prtljažnik dijeli na dva dijela, a u dodatnoj opremi i set mrežica. Dovoljno je. Od njega ne možemo tražiti ni centimetar više, ni litar više.

Poput automobila kojeg nasljeđuje, novi i10 je vrlo zreo mali automobil i u vožnji će dati tačno onoliko koliko treba. Udoban je pri bilo kojoj brzini, prilično tih i stabilan na autocesti, i ima vrlo solidnu upravljivost.

Perfektan za gradsku vožnju, može se učiniti i vrlo zabavnim, jer će i nevješt vozač 367 centimetara provuću vrlo precizno između većine drugih. Položaj za vožnju bolji je dakle za grad, nego za otvorenu cestu, jer se sjedi pomalo previsoko, pa je preglednost utoliko bolja. To je žrtva svih malih automobila, ali i manje stresa pri pronalasku mjesta za parkiranje.

Zahvaljujući maloj težini i kraćim prenosima mjenjača kod prva tri stepena, ima i solidna međuubrzanja koja zbog toga do izražaja dolaze baš u gradskom režimu. No, prvo malo prođimo kroz brojeve – 1,2 litra u četiri cilindra iz kojih će izići najviše 84 KS, mada gore, visoko na 6.000 obr/min.

Suštinski se nije promijenio od samih početaka – malo je slabiji, ali zato zadovoljava sve ekološke norme.

Užitak na autocesti pružiće do oko 120 km/h, jer je do te brzine vrlo tih i prilično uglađen. Pomoći će tempomat i pomoći će sistem asistencije održavanja vozila između traka na cesti, sistem asistencije sprečavanja prednjeg sudara, sistem upozorenja na pažnju vozača i sprečavanje potencijalnih rizičnih situacija i sistem automatskog aktiviranja dugih svjetala noću.

Problem će jedino nastati ukoliko baš imate potrebu za žurbom preko planinskih prevoja. Logično je – samo 115 Nm na 4.200 obr/min najviše je što klasična “atmosfera” može dati i tu je kraj priče. Nije onda, ukoliko ga vrtite na više od 5.000 obr/min. Tad će moći i malo brže, ali se morate pomiriti sa većom potrošnjom i većom bukom.

Zabavan je i na otvorenoj krivudavoj cesti, jer će gume prečnika 16 inča, širine 185 mm, ali izuzetno niskog profila (/55) i mali hod amortizera učiniti naginjanje praktično neosjetnim. E zbog ovoga bi i ona sjedišta mogla biti malo profilisanija. S jačim motorom i u ovoj konfiguraciji, valjalo bi ga probati i na stazi. Hyundai ga nudi i u varijanti N sa 100 KS i sa još “nižim” gumama, što je najvažnije.

Ipak, spustimo loptu – definitivno će biti najbolji u gradskim gužvama, a višednevna tortura po jutarnjim ili popodnevnim gradskim saobraćajnim špicama tražila nam je samo 7,1 litra benzina. Umjerena vožnja na otvorenim cetama nije tražila više od 4,5 litara, a vožnja autoputem do brzine od oko 120 km/h iziskivala je manje od 5,5 litara benzina.

Konačno, palac gore za Hyundai, jer je nastavio kontinuitet u ovoj klasi. I dalje mislimo da su svijetu potrebni mali, jeftini, relativno jednostavni automobili poput i10, i šteta je što se drugi proizvođači odriču predstavnika u ovoj klasi.

I konačno, kapa dole za Hyundai koji juriša na vjetrenjače i siguran je da su za gradsku vožnju primjereniji mali automobili nego grdosije od 5 metara.

Hyundai i10 je dobro opremljen čak i od osnovnog nivoa, dovoljno je prostran i dovoljno praktičan iznutra. Možete ga kupiti i sa slabijim motorom, ali tvrdimo da je ovaj ipak bolji. Osnovnog možete kupiti za manje od 23 hiljade KM, ali za ovako opremljenog morate biti spremni na više od 30 hiljada KM. Puno? I previše. Zbog toga se klasa ovih automobila praktično gasi. Obavezna oprema je ono što najviše utječe na cijenu.

Ipak, kod uvoznika Hyundaija za BiH ima ono najvažnije “ali”. Rekli smo da proizvođači na ovim automobilima najmanje zarađuju. Tako je i u cijelom lancu, pa je ovako opremljen i10 u BiH moguće kupiti po cijeni od 21.490 KM. E to je već nešto!

---

• 1.2 MPi, Hyundai, Hyundai i10, i10, Test, test Hyundai, Test Hyundai i10